Živjeti

Oscar Wild

”Zaista živjeti je najrjeđa stvar na svijetu. Većina ljudi samo postoji.”

Koliko smo zaista živi? Al baš živi? Koliko zaista možemo osjetiti protok životne energije u našem tijelu? Koliko mu se autentično možemo prepustiti i povezati s njim? Dopustiti sebi da se osjećmo živima? Kako se osjećamo nakon toga? Bi li se usudili opet prepustiti se životnom protoku? Koji dio sebe bi na putu susreli?Koliko stabilnosti možemo osjetiti na svojim nogama? Užitka u zdjelici? Snage u trbuhu? Ljubavi u srcu? Istine u svom glasu i grlu? Jasnoće i univerzalne povezanosti u svojoj glavi?

Onaj dio tijela koji ne osjećamo najjasnije (i/ili koji osjećamo previše) priča svoju priču. Priča našu priču. Priča priču zašto smo se morali odvojiti od tog dijela tijela, od tog dijela nas samih. Priča zašto je tako bilo lakše živjeti i od čega nas je zaštitilo, od koje boli i nelagode. Zašto smo se u tom dijelu tijela trebali stisnuti i zaustaviti prirodne impulse.

Kao dio našeg tijela, način na koji naš autonomni živčani sustav funkcionira određuje kvalitetu našeg života u svim segmentima. Npr. poznajete ljude koji imaju tendenciju bježati od vas? Imate sjećaj da se smrznete kada se npr.treba suprostaviti šefu? Ili imate potrebu boriti se i kad treba i kad ne treba? Sve ovo ukazuje na način na koji nas autonomni živčani sustav određuje naše reakcije. I koliko god toga bili svjesni, u datoj situaciji nemamo voljnu kontrolu nad njima ako im se pobliže ne posvetimo.

Kada u radu s emocijama uključimo i konkretni rad s tijelom, dobijemo mnoge dobrobiti jer radimo upravo sa svim ovim (i mnogo više od ovoga). Budimo naše davno zaboravljene impulse i osjećaje, vraćamo životni protok svim našim dijelovima tijela, budimo svoju unutarnju snagu, užitak, unutarnji osjećaj sigurnosti, ljubavi, prihvaćanja samih sebe, a time posljedično i ljudi kojima smo okruženi. Učimo kako proteći i kroz ugodne i neugodne emocije, kako se konstruktivno nositi s njima jer na fizičkoj razini širimo kapacitet našeg živčanog sustava. Rastvaramo limitirajuća dječja uvjerenja i stvaramo nova, onda koja su podržavajuća za nas, kroz novo iskustvo koje dobivamo kroz terapiju.

Zaista živjeti život zahtijeva od nas hrabrost. I ustrajnost. Da pogledamo u sami sebe i odlučimo se krenuti putem vlastite cjelovitosti. Da preuzmemo odgovornost za svoj život i uvidimo da promjena kreće iznutra, od nas. I da je prvi korak jasna namjera u kojem smjeru želimo ići.Stvarati novi svijet,

Novu Zemlju stvaramo iscjeljujući staru i sve njene aspekte koje prvestveno mi unutar sami sebe još uvijek živimo. Novu Zemlju prvo stvaramo unutra, osjećamo je, živimo je. Uvijek je smjer iznutra prema van. Gdje sebe kočim(o) da već sada živimo Novu Zemlju? Gdje sebe kočim(o) da već danas živim ljubav, jedinstvo, obilje, blagostanje? Gdje sam to vidio/la, naučio/la? Što se bojim osjetiti? Što mi treba da dođem(o) tu? I na koji način i u kojem obliku možemo naučiti to sebi dati?