Ovo nije ni malo lagana tema. Prvo dotiče se velike većine ljudi koja su u duhovnosti i koja rade na sebi, a drugo dotiče se i mene samog jer sam u prošlosti i ja “radio na sebi” a zapravo na kraju se ispostavilo da sam koristio duhovnost i “rad na sebi” da bih pobjegao od sebe, svojih problema i realnosti u kojoj sam živio. Nekada prije čini mi se da je to bilo manje izraženo.
Čini mi se jer na našim područjima nisu bile dostupne sve duhovne tehnike koje danas jesu, a od kojih dobar dio zagovara disocijaciju od emocija, ega i realnosti u kojoj živimo. Budimo realni i iskreni prema sebi, svi smo emotivno povrijeđeni i ranjeni počevši od najranije djetinjstva pa do dan danas. U ovom trenutku ne morate znati sve događaje koji su vas povrijedili ali za početak barem da budete svjesni da je toga bilo, to je prvi korak. Drugi korak je educirati se i osvještavati kako djetinjstvo i događaji u njemu utječu na vaš život u ovom trenutku jer definitivno se pokazalo da zapravo bježimo i branimo se od povreda koje smo doživjeli u najranijem periodu života. Nisam psihoterapeut pa nemam pravo ulaziti u veće detalje no ovo što sam naveo je činjenica i ona je vidljiva kod većine ljudi ako znate gdje i kako gledati. Razumjevanje navedenog daje novu perspektivu i pogled na same sebe ali i sve druge oko nas koji na neki način povrijeđuju sebe i druge, daje osnovno razumjevanje da to rade nesvjesno iz obrane od emotivne boli.
Čovjeku je u prirodi ugrađeno da izbjegava bol, a traži ljubav i ugodu no ono što se u praksi pokazalo jest da dugotrajno izbjegavanje suočavanja s boli koja je u nama samo donosi oboljenja na jednoj ili više razina i neće nestati sama od sebe ili ako okrenemo pogled od te boli. Štoviše u pitanju nije samo naša bol, u toj boli, povredi i traumi ostao je i dio nas, i to ne figurativno govoreći već doslovno. Svaki put kod nekog emocionalno teškog događaja odcjepi se i zamrzne u vremenu dio nas, naše energije, svijesti i ličnosti. Taj dio koji je povrijeđen ostane psihoenergetski zamrznut u vremenu i ne razvija se (ili otežano) dalje kao drugi naši aspekti što se može primjetiti kako u nezrelom ponašanju kako i u problemima koji se pojavljuju dalje u životu. Ti problemi su gotovo uvijek kombinacija psihoemotivne i fiziološke prirode gdje najčešće uočim fizičko oboljenje u kombinaciji sa depresijom, anksioznošću, iracionalnim strahovima itd.
Zbog prirodnog poriva izbjegavanja boli, ali i toga što kao ljudska rasa još uvijek se nismo spremni s njom suočiti, skloni smo na razne načine bježati od boli, ali i od sebe. Načina zaista ima mnogo, od otupljivanja alkoholom, drogama i kockom pa do bježanja kroz prezaposlanost i radoholičarstvo te naravno kroz duhovnost i “rad na sebi”, što je i tema ovog blog-a. Ako me pitate osobno iskustvo, radoholičarenje i “rad na sebi” je bio moj as u rukavu. Radoholičarstvo i ”rad na sebi” su mi ujedno davali osjećaj važnosti, značaja, vrijednosti i posebnosti, tako da zapravo nikad se ne radi samo o jednoj stvari već kombinaciji više njih. Što se tiče današnje duhovnosti tu je više problema, a jedan od njih je prepuna polica knjiga selfhelp tematike koje su napravile pravi kontra efekt – umjesto da su nas približile samima sebi, zapravo su nas udaljile od samih sebe. Autori knjiga često imaju djelomično znanje sukladno s njihovom razinom svijesti, što je ok, ali malo njih nas vraća u vlastitu cjelovitu ljudskost i često su nesvjesni svog ”shadow” utjecaja na društvo misleći da imaju ultimativno znanje i da su neupitno pomogli svojim čitateljima.
Zbog toga je jako izazovno pronaći ono što zagovara i nudi cjelovitost i dovoljnu stručnost u pojedinom području. Sve što na bilo koji način i nivo promiče izbjegavanje prolaska i suočavanja s boli je zapravo štetno jer kroz osvještavanje i prolaskom kroz bol i ostale neugodne emocije zapravo prihvaćamo i iscjeljujemo tu istu bol i sebe. U nama su mehanizmi iscjeljenja i jedino kroz nas do iscjeljenja može i doći. Možete godinama “raditi na sebi” i proći stotine terapija, a da zapravo napravite tek par koraka u napretku. Što god radili s figom u đepu, odnosno s rezervom i zadrškom, bili toga svjesni ili ne, rezultat bi mogao izostati pa tako se možete naći u situaciji da cijeli život radite na sebi, a da niste dotaknuli krucijalne probleme. Za dotaknuti duboke i krucijalne probleme treba nam pomoć od terapeuta koji će nam svojim iskustvom pomoći u doticanju i prolasku kroz iste. Probleme treba imenovati pravim imenom umjesto da se pravimo da ih nema jer bez imenovanja gubimo priliku za iscjeljenje.
Uključi se u raspravu
Komentari