RAZLIČITOSTI – PREKO OSUDE DO PRIHVAĆANJA

Ovo je vrijeme u kojem jako dolaze do izražaja naše različitosti. Različiti načini na koje doživaljavamo i interpretiramo stvarnost oko sve, sve što vidimo i sve što se događa oko nas. Kao individue smo različiti i jednake okolnosti u kojima svi trenutno živimo u nama pobuđuju različite emocije i zaključke pa tako posljedično i ponašanja.

Ovo vrijeme je iz svih nas izvuklo svašta iz naših unutarnjih ladica. Mnogo straha, ljutnje, tuge, ali i ono što vidim sve više i više, osude jedni drugih. Pošto osobno vjerujem da na kolektivnoj razini kao čovječanstvo idemo putem zajedništva i prihvaćanja, dobro dođe zaroniti malo dublje u ovu temu. I da maknemo osudu sa same osude, jer ako jako duboko pogledamo unutar sebe, baš onako iskreno, mislim da će se rijetko naći neki pojedinac koji za sebe može reći da baš nikad u životu nije osudio nekoga zbog načina na koji ta osoba živi, razmišlja, ponaša se.

Mi kao ljudska bića često volimo biti u pravu i prikazivati same sebe u idealiziranom svjetlu drugima, ali prvenstveno i sami sebi. Zašto to radimo, razloga je mnogo, ali tu će se zasigurno često naći želja za prihvaćanjem od strane drugih, strah od odbacivanja, kompenzacija osjećaja vlastite vrijednosti, strah i nemogućnost da se susretnemo sa svojim ”negativnim”, mračnim stranama koje onda projiciramo na druge – ”On/ona je takva i takva, ali ja nisam (suptilna poruke ”Ja sam bolji/bolja”.) I ima jedna narodna koja kaže ”Nikad ne reci nikad”  koja bi se jako lijepo uklopiti u ovaj kontekst.

Nemogućnost prihvaćanja drugih i osude koju projiciramo na vanka ima korijen u tome da se ne usudimo duboko istražiti i prihvatiti sami sebe, da odbacujemo/potiskujemo određene svoje karakteristke i držimo ih u svojem nesvjesnom. Međutim, ono što je nepriznato, ne znači da ne postoji. Upravo suprotno. Ta energija će se često nama u životu izmanifestirat ili u obliku vanjskih događaja ili osoba sve dokle god ne uvidimo da nas cijelo vrijeme u lice napada naš vlastiti nesvjesni dio.

Ako osuđujemo tuđu ljutnju i ne znamo se nositi s njim, dobro bi bilo zapiteti se jesmo li na”ti” sa svojom vlastitom ljutnjom i koristimo li je na konstruktivan način u smislu zdrave asertivnosti i zdravog zauzimanja za sebe? Žudimo li možda potajno i nesvjesno da i mi imamo tu odvažnost? Ono što osjećamo prema ”agresivnim” ljudima, osjećamo i prema svojoj vlstitoj agresiji.

Ili, ako osuđujemo tuđi strah i poslušnost, jesmo li se sprijateljili sa svojim vlastitim strahom, imamo li suosjećanja naspram svog unutarnjeg djeteta koji nema izbora nego se odreći dijela sebe da bi preživio? Ono što osjećamo prema onima koji su u velikom strahu, osjećamo i prema svojim, vlastitim preplašenim dijelovima.

I naravno, to ne znači da ćete se slagati sa npr. svime što naprave agresivne osobe drugima, niti to znači da se jako prestrašene osobe nekad ne ponašaju na svoju i tuđu štetu. To samo znači da unutar vas samih vas takva ponašanja drugih ne ”izbacuju iz cipela”, možemo ih razumjeti sa suosjećam, poštivati pravo i na njihov izbor, ali također i uvidjeti gdje za nas to ponašanje i odabir nije zdrav i za same sebe odabrati po vlastitom osjećaju i sustavu vrijednosti. I ovaj princip možemo primijeniti na bilo koju karakteristiku.

Ako zaista želimo krenuti putem društva koje se bazira na temeljima zajedništva, ravnopravnosti i prihvaćanja, ajmo prvo ne bježati od vlastitih osuda. Jer su dio ljudskoga. I istražiti ih. One su ključ i vrata da uvidimo da cijelo vrijeme na jednoj razini osuđujemo sami sebe.

Možemo li zaista zastati i povezati se s tim našim unutarnjim dijelom? Čak sebi dopustiti i mržnju da prođe kroz nas. Prodisati kroz nju, i vidjeti gdje će nas odvesti. U koju bol srca i neispunjenu dječju potrebu ćemo naići? Što je vama zaista kao djetetu trebalo, a niste dobili na način na koji vam je trebalo?

Ako odbacujemo i osuđujemo dijelove sebe, postoji velika vjerojatvnost da su to baš dijelovi nas koji nisu naišli na podršku i odobravanje od naše okoline, pogotovo u djetinjstvu. To nepriznavanje i odbacivanje određenih naših karakteristika smo kroz život naučili. Trebalo se prilagoditi i opstati, to je sastavni dio socijalizacije kroz koju smo svi prošli.

Na nama je sada da sami sebi ispunimo te potrebe. Kao odrasle osobe. Kroz povezivanje sa srcem i kupanjem u osjećaju ljubavi koja je u svima nama. Makar bila zakopana, sjeme ljubavi je sigurno opstalo. Možemo ga zalijevati kroz njegujući konsktruktivne odnose u kojima se osjećamo viđeno, podržano, doborodošlo sa svime onim što mi jesmo. Kroz radeći stvari koje volimo, koje nas ispunjavaju. Kroz kreativni rad, meditaciju, povezaivanje s višim i božanskim. Kroz terapije i iscjeljivanja. Načina je mnogo. Odaberite svoj.

Prihvaćanje počinje iznutra. Možemo li zaista sami sebe upoznati i takvima se prihvatiti? Od Boga smo stvoreni sa svime što jesmo. Možemo li sebi dati ljubav i prihvaćanje za kojom koliko čeznemo? Možemo li voljeti svoj strah, ljutnju, kao i sreću i snagu? Jer bez jednih nema ni drugih.

Jer bez toga nema ni društva koje se temelji na zajedništvu, prihvaćanju, ravnopravnosti i ljubavi. Možemo li zaista prihvatiti jedne druge u svojim različitostima? Uz poštivanje sebe i svojih granica.

Kakav svijet zaista želimo ostaviti budućim generacijama?