Što je moja svrha?

Što je tvoja svrha? Zašto si ovdje, sada, tu, na ovom svijetu, državi, Živ, u tijelu u kojem jesi, u obitelji kojoj jesi? Znaš li, jesi li se kad zapitao? Jesi li se zapitao/la što je moj zadatak tu i sada, tko sam?

Krenuti ću od svog iskustva i svoje priče, to je najautentičniji način da vam približim svoje doživljaje vezane uz svrhu. Ako me ne poznajete od prije ili nekih prijateljskih krugova možda nikad ne bi pretpostavili da mi terapeutski rad nije bi posao, nebi znali za moju veliku ljubav prema tehnologiji te da se bavim razvojem softvera 17 godina, da imam dvije tvrtke te da sam na tom polju prošao sito i rešeto. Unatoč ljubavi prema tehnologiji ona nije moj životni poziv, životna svrha. Trebalo mi je jako puno vremena da prihvatim svoj poziv iako sam ga bio svjestan još dok sam bio klinac, nekako sam osjećao da mogu i trebam pomagati i uvijek sam bio emotivno osjetljiv na tuđe patnje i probleme. Druga stvar je što su mene a i mnoge emotivno otupili u odgoju, jer ne smiješ pokazati emocije i brigu, slabić si ako si takav. Zapravo činjenica je da je naša autentičnost često bila gušena raznim pravilima ili neodobravanjima roditelja koji se nisu znali nositi s našom energijom i nama samima. Zapravo nesvjesno smo ih podsjećali na njihovo djetinjstvo i isti obrazac ponašanja kojeg su oni doživjeli od svojih roditelja. 

Došli smo sa Svrhom 

Svi smo došli sa Svrhom, zadatkom Duše, lekcijama i teškoćama za proći, Karmom i Dharmom. Po tom pitanju nitko nije različit iako su nam životni zadaci različiti. Svi smo jednako vrijedni.

Došli smo zaista u težak teritorij za našu autentičnost i svrhu. Neodobravanja, nerazumijevanje ili nekad izrugivanje našim idealima nas je usporilo u ostvarivanju naše svrhe ali trebamo razumjeti da smo odabrali i te otežavajuće okolnosti kao lekciju ustrajnosti, vjere i strpljenja. Bez teških okolnosti nebi toliko cijenili napredak i uspjeh kojeg smo na kraju ostvarili. To je tako u svijetu dualnosti u kojem učimo pomoću suprotnosti. 

U mom slučaju bilo je dosta toga, odnosno nerazumijevanja i odsustvo podrške (mada se moji roditelji nebi složili s tim). Nema svaki čovjek istu životnu Svrhu pa nije svakom od nas bila potrebna jednaka podrška. Nije sve u oblačenju, krovu nad glavom i hranom na stolu, često je bila bitnija emotivna hrana. 

Život nam servira scenarije kojima je cilj da nas probudi i podsjeti nas na našu svrhu. To su scenariji krize i teškoća u kojima je tako lako upasti u obrazac žrtve. Obrazac jadan ja mene život ne voli, svi su mi krivi za moje nevolje no istina je daleko od toga. Istina je da su životne okolnosti uvijek zbroj naših odluka, percepcije i razumijevanja kako sebe tako i svijeta koji nas okružuje i da su to velike prilike za promjenu, rast i razvoj. Život nam pruža mnogo takvih izazova i prilika u nadi da ćemo se konačno zapitati važna pitanja i konačno reći dosta je, dosta je ovakvog života, ovog posla, ovog neskladnog odnosa, ta nisam došao/la da patim cijeli život. Tada nastupa prvi korak ka promjeni, postavljanje pitanja što je moja svrha i što želim od ovog života.

Promjena traži vremena, strpljenja i truda.

Nije realno očekivati da ćete se promijeniti preko noći, vaš trenutni život i navike nisu nastale preko noći pa tako ne mogu ni otići preko noći i toga trebate biti svjesni. Ako niste spremni uložiti vremena i truda u sebe rađe sačekajte da budete spremni, to je bolje nego krenuti polovično pa odustati na pola puta. Meni je trebalo tri godine intenzivnog rada da bih došao u mjesto u kojoj jesam, mjesto u kojem konačno prihvaćam svoju svrhu i darove s kojima sam došao. Vjerujem da će vama trebati manje od toga jer ipak moj zadatak je terapijski rad s ljudima a to je posebna kategorija u kojoj terapeut/iscjelitelj može pomoći svom klijentu samo onoliko koliko je sam terapeut/iscjelitelj sebe iscjelio. No ni tada rad na sebi ne prestaje, to je cjeloživotni poziv.