Trauma 1. dio

Riječ trauma se najčešće poistovjećuje s većim životnim tragedijama i gubicima npr. smrt bliske osobe, bolesti, fizičko zlostavljanje itd. I naravno sve navedeno predstavlja traumatska iskustva. Međutim, trauma je puno širi životni fenomen od toga.

Traumatska iskustva uključuju sva ona iskustva koji su za naš kapacitet (našeg tijela, živčanog sustava, emocionalnog kapaciteta) bili previše. Previše da bi kroz snažan emocionalan sadržaj protekli sami. Previše jer nam nitko nije pomogao da ga konstruktivno prođemo. Ako u sebi nosimo snažne osjećaje straha, krivnje, srama, tuge za koje ponekad imamo dojam da su nam previše, da nas preplavljuju i da nas sprečavaju da živimo život u svojoj punini, u pozadini vjerojatno nosimo određena traumatska iskustva.

Kao mala djeca se teško nosimo s naizgled ”banalnim” situacijama jer u sebi nemamo izgrađen kapacitet da b ise nosili s emocionalnim stresom, tek se formiramo (npr. dijete koje je odraslo osječajući se odbačenim, stresne trudnoće, emocionalno nezadovoljni ili pod velikim stresom roditelji, teške životne okolnosti tijekom odrastanja itd.itd.). Kasnije, u odrasloj dobi, sa sobom nosimo sve ono što je ostalo bolno u nama.

Primjera je mnogo kako se trauma u životu može očitovati, jedni od tih su strahovi od napuštanja, izdaje, bolesti, smrti, umiranja, gladi, ludila, frustracija, ljutnja, bijes, depresija, anksioznost, napadaji panike, otupljenost, osjećaj bespomoćnosti, nepravde, problem s fokusom, koncentracijom, ovisnosti, problemi u partnerstvu, poslu, nedostatak kreativnosti, užitka, smisla, nedostatak samopouzdanja itd.itd. U novije vrijeme imamo sve više uvida i dokaza da su traumatska iskustva direktno povezana i većim rizikom od nastanka raznolikih fizičkih kroničnih bolesti.

Trauma je činjenica života i na jednoj razini, većina ljudi je istraumatizirana. Pitanje je samo u kolikoj mjeri. Sama riječ, sam termin ”trauma” može u nama stvoriti osjećaj nelagode. Nešto čime se ne želimo baviti i što bi zaobišli, ako ikako možemo. Nažalost, ili na sreću, to je nemoguće. Jer ako se ni ne bavimo svojim traumama, svojim najranjivijim mjestima, one će se baviti nama i stvarat će nam u životnoj svakodnevici mnogobrojne izazove. Sve što je u našem nesvjesnom će se u našim životima i manifestirati jer želi biti viđeno, voljeno, priznato, integrirano.

Ova 3D dimenzija je traumatska realnost, obojana je raznolikim životnim teškim iskustvima. Međutim, mjesta traume su nam dana jer potencijalno nose mogućnost najvećeg rasta i napretka, transformacije, osnaživanja, otvaranja srca koje nas vraća ljubavi prema sebi, drugima i povezuje nas s našom božanskom prirodom te nakon osobne transformacije posljedično otvaraju put i prema transcedenciji. Da bi kao civilizacija prešli u višu razinu svjesnosti, iscjeljivanje traumatskih iskustava je nšto što je trenutno od primarne važnosti jer nas energija traume drži u velikim energijama straha.

Trauma može predstavljati naša vrata prema osobnoj slobodi, ljubavi i zadovoljstvu i na nama je izbor hoćemo li je barem pokušati vidjeti i percipirati kao priliku. Da bi kao civilizacija prešli u višu razinu svjesnosti, iscjeljivanje traumatskih iskustava je nešto što je trenutno od primarne važnosti jer nas energija traume drži u velikim energijama straha i nemoći.

Došlo je vrijeme za promjenu, došlo je vrijeme da steknemo suosjećanje naspram samih sebe i posljedično drugih. Krenuti putem iscjeljivanja svojih trauma je hrabro putovanje, koje zahtijeva od nas snažnu želju za promjenom. Ono što nam to putovanje potencijalno može donijeti je neprocjenjivo.

Koliko ćemo moći na individualnoj razini, a posljedično i na kolektivnoj moći ući u energiju slobode, jako ovisi o tome koliko ćemo se usuditi pogledati u naše najplašljivije kutke. Jer nas upravo oni uče hrabrosti, snazi i suosjećanju. Vrijednosti koje čine temelj novog društva kojeg trentno stvaramo.